Frida Franić, Danska

16 Jan

Aalborg University

Oil and Gas Technology, Esbjerg

Bok zovem se Frida i podijelit ću s Vama svoje iskustvo u Danskoj do sada i kako sam uopće tu završila.

Imam 25 godina i posljednjih 6 mjeseci moja adresa prebivališta je Danska, točnije Esbjerg (5 najveći grad u Danskoj, 300 km zapadno od Kopenhagena, na obali sjevernog mora). Zašto Danska? Zašto hladan sjever? Zašto si otišla? Jedna su od mnogih pitanja koja sam sama sebi postavila i koja su mi postavili gotovi svi koji su saznali da se selim iz udobnosti vlastitog doma i rodnog grada (Zagreb).

Moja priča počinje puno prije ovih 6 mjeseci koliko sam tu. U srpnju 2015 godine završila sam preddiplomski studij kemijskog inženjerstva na FKITu, Sveučilište Zagreb. Sa „diplomom“ u ruci i uvjerenjem kako sam do rujna slobodna, jer upisati diplomski stvar je papirologije, otišla sam na more. Rujan je došao i prije nego sam očekivala, i došlo je vrijeme upisa na diplomski, znajući da mi prosjek nije bajan (3.0) i da je velika navala prijavila sam se na sva 4 smjera s mišljenjem pa moram upast bar negdje. Hladan tuš uslijedio je 2 tjedna kasnije, kada je moje ime bilo ispod crte na sva 4 smjera, s nemogućnošću pomaka prema. Novi val hladnog tuša i realnost bilo je kada sam shvatila da je FKIT fakultet koji upise na diplomske studije ima posljednji i kako su svi fakulteti di sam mogla konkurirati sa svojom diplomom već krenuli sa nastavom, i sa istom rečenicom u referadama: „Nažalost, upisi su prošli, možete probati iduće godine.“

Moj svijet se srušio, ja sam bila izgubljena. Nisam znala gdje ću, što ću i kako ću dalje. Čekati godinu dana meni je bilo kao da moram čekati vječnost. Nakon dana očaja i plakanja, krenula sam istraživat druge mogućnosti, imam diplomu, zar ne? Nešto će se naći mora postojati nešto i za mene. Fascinantno je kako kad te neko odgurne iz sigurne zone, što je za mene bio u ovom slučaju FKIT otvoriš nove vidike i spreman si za neke nove pokušaje. U jednom razgovoru sa svojom sestričnom, ona me upitala zašto ne probam u Danskoj.
Moja reakcija na njen prijedlog bila je pogled u stilu jesi ti pala s Marsa? Danska? Prva asocijacija bila je tko bi to financirao, no daljnjim razgovorom saznala sam da je studij tamo besplatan. Krenula istraživat studiranje van granica Hrvatske. Na bespućima interneta pronašla sam odgovarajuće studije gdje konkuriram i njihove zahtjeve za upis na studij. Na 9/10 odabranih studija sam bez problema konkurirala, što se tiče pozadinskog znanja.

Moji roditelji od samog početka bili su mi podrška, što je olakšalo moju odluku da se odlučim prijaviti. Jedini uvjet koji mi je falio bio je IELTS ili TOEFL test engleskog jezika s obzirom da se nastava održava na engleskom.
Početkom 2016 počela sam sakupljati sve potrebne dokumente kako bi ih na vrijeme mogla uploadat. Prijepis ocjena na hrvatskom i engleskom, diploma, bili su samo neki od potrebnih dokumenata, da budem spremna na sve iako nije bio uvjet, od dva profesora sam zatražila pismo preporuke, koji su mi bez problema dali. Kada sam izašla sa posljednjom preporukom s faksa, nekako sam imala osjećaj da se tu više neću vratiti kao student, ali sam još uvijek nogama stajala na zemlji, nisam si dala previše maštat o tome kad odem.
Krajem ožujka 2016. predala sam sve dokumente i sve što mi je preostalo bilo je čekati rezultate natječaja. Nisam puno pričala o tome sa svojim prijateljima, samo najbliži su znali, nisam se htjela ureći.

10. svibanja na mail mi je došla obavijest sa stranice preko koje sam se prijavila. Dok sam čekala da mi se stranica učita, već sam vidjela tekst u stilu; „Dear miss Franic we are sorry to inform you that you have been rejected…“
No, oo što su moje oči ugledale bilo je sve samo ne to. „You have been admitted from August 2016 until June 2018“. sjećam se da nisam imala nikakvu reakciju, nisam se ni smijala, ni plakala, ni vrištala, ja sam samo gledala u ekran svog kompjutera iznova čitajući tu rečenicu. Kada je prvobitni šok prošao suze radosnice su navrle na moje lice,. Bila sam neizmjerno sretna i ponosna na sebe, jer sam se odlučila prijaviti, sretna jer je napokon krenulo na bolje. Navečer tog istog dana podijelila sam s roditeljima sretnu vijest, koji s također bili sretni i ponosni.

Imala sam vremena do sredine lipnja da potvrdim svoje mjesto, nakon 10 dana od dobitka maila, i razgovorima jesam li spremna, jesam li sigurna i spoznaje da ne znam je li bi bila primljena na matični fakultet u rujnu te kako je ovo prilika života ja sam stisnula da prihvaćam.

U narednim mjesecima istražila sam i pročitala sve što sam uspjela naći o programu, sveučilištu i gradu. Dobivala sam mailove na tjednoj bazi sa uputama kako i što, odmah sam se javila accomodation office-u da sam primljena i da bi voljela imati smještaj od njih.

Krajem osmog mjeseca, dobila sam potvrdan odgovor da imam osiguran smještaj i da će me netko pokupiti na kolodvoru. U jedan kofer, ruksak i ručnu prtljagu pokušala sam utrpati što je moguće više stvari koje bi mi mogle zatrebati za početak, to je bio izazov.
Let za Kopenhagen bio je u 8 ujutro iz Zagreba, u Kopenhagen sam sletjela oko 10:20 kratak ugodan let u neizvjesnost. Od samog početka bila sam fascinirana činjenicom kako svi znaju engleski i kako će ti rado pomoći i uputiti te gdje trebaš ići. Vlak je došao u Esbjerg u 15:10 ako se ne varam i tamo me čekala ambasadorica fakulteta, laknulo mi je kada sam vidjela da me stvarno neko čeka.
Prvi dan bilo je Welcome predavanje za internacionalne studente gdje su nas uputili kako stvari ovdje funkcioniraju i proveli su nas kroz fakultet da se upoznamo sa zgradom.

Sjećam se da svi koje sam upoznala taj prvi dan za diplomski studij su bili za „Oil and Gas Technology“ smjer, ja sam bila jedina za kemijsko inženjerstvo. Bila sam iznenađena kako je tu sve organizirano za nas,izlet, roštilj sve u svrhu da se bolje upoznamo prije nego nastava krene. Na spomenutom roštilju pričala sam sa studentima sa O> i savjetovali su me da se probam prebacit k njima, jednu diplomu iz kemijskog inženjerstva već imam, zašto ne proširiti horizonte sa nekim drugim znanjima. Bio je petak kada sam poslala mail sa upitom za prebačaj, upoznata s hrvatskim referadama, odgovor nisam očekivala prije ponedjeljka i sigurno ne pozitivan. Odgovor je došao drugi dan (subota) i bio je pozitivan, čak štoviše to uopće nije problem, samo sam se morala ponovo prijaviti preko sustava i ostalo će oni riješiti. Od ponedjeljka sam bila studentica Oil and Gas smjera.

Ovdje su stvari puno opuštenije nego u Hrvatskoj, prvenstveno profesora zoveš njegovim imenom, bez titula, prezimena, gospodine/gospođo. To mi je do današnjeg dana još uvijek neobično i ponekad malo nelagodno. Naglasak ovdje je na Problem base learning, drugim riječima u svakom semestru osim 3 normalna predmeta imamo projektni predmet gdje je glavni zadatak riješiti problem odnosno osmislit projekt. Više je tema između kojih možeš izabrat. U dogovoru sa svojom grupom (2-4 osobe). Projekt se izvodi pod nadzorom profesora.
Meni osobno takav pristup je odličan, pogotovo na diplomskom studiju, koji je zadnja priprema prije nego što izađeš na tržište rada. Odlično je što su projekti osmišljeni na stvarnim slučajevima, te su neki u suradnji sa kompanijama. Također što je meni osobno bilo iznenađujuće je činjenica da na ispitu možeš imati sve materijale sa sobom osim interneta, ništa te ne traže da znaš napamet i da nabubaš. Cijeni se i zahtjeva se razumijevanje gradiva.