Veliki izazovi su oduvijek bili dobra prilika za one koji su fleksibilni i otvoreni za nove pristupe i ideje, posebno kada razmišljaju dalje, dublje, sveobuhvatnije. Covid-19 je doveo do tektonskih pomaka u obrazovnom svijetu današnjice. Studentski život kakav je postojao stoljećima odjednom se preselio online, a nastava koja se izvodi uživo uključuje sve mjere fizičkog distanciranja. Obrazovne institucije su u vrlo kratkom roku trebale odgovoriti na izazove koje je Covid-19 pandemija postavila pred njih, te su se u prvoj fazi fokusirale na promjenu načina izvođenja nastave.
Slijedi li sada i veliki posao redefiniranja sadržaja i stvaranje novog edukacijskog krajolika za buduće generacije koji tako željno očekujemo u Hrvatskoj već gotovo cijelo desetljeće?
Predvodnici promjena i lideri u edukacijskom svijetu pozivaju na promjene. Tradicionalno je obrazovanje vezano uz koncept školske godine, semestra, školskog sata i prilagođeno prosječnom polazniku, dok tehnologija omogućuje disrupciju tog modela, prilagođavanje osobnim potrebama, bolji raspored vremena za učenje u danu, tjednu, godini. U posljednjih 10ak godina mogli smo pratiti polagani razvoj masovnih obrazovnih platformi (tzv. MOOC), no ove godine, zahvaljujući pandemiji one doživljavaju neočekivani iskorak. U razgovoru za Financial Times Kirill Pyshkin, portfolio menadžer investicijske banke Credit Suisse, izjavljuje “Ovo je Netflix trenutak za obrazovanje”.
Što omogućuje novi edukacijski krajolik?
U proteklom desetljeću razvile su se masovne obrazovne platforme koje pokreće tehnologija, a među njima postoje podgrupe prema tome tko kontrolira iskustvo učenja: instruktor, algoritam, ili kolege. Među najvećima su Coursera za visokoškolske programe (60 milijuna korisnika) i Khan Academy (100 milijuna) za osnovnoškolske i srednjoškolske programe, poznate američke besplatne platforme na kojima sadržaj prezentiraju instruktori kroz unaprijed snimljeni materijal i pripremljene zadatke. Obje su doživjele porast od oko 520% korisnika u ovoj godini. Slične platforme razvile se nevjerojatnom brzinom ove godine u Kini (Koolearn 20 milijuna), Indiji (Byju 13 milijuna), dok u Maleziji platformu Ruangguru koristi 80.000 privatnih instruktora za podučavanje 900.000 učenika. Hrvatska je premala da bi preko noći stvorila svoju Courseru, edX, FutureLearn ili Udacity, no možemo li upotrijebiti ove kvalitetne i besplatne materijale u našoj virtualnoj nastavi u Hrvatskoj već ove školske godine?
Od platformi za učenje koje pokreće algoritam, meni je najdraža Duolingo. Strani jezici oduvijek su bili moj interes, a trajanje moje ljubavi prema pojedinom jeziku (a bilo ih je dosta: engleski, njemački, talijanski, francuski, esperanto, španjolski i ruski) uvelike je ovisilo o profesorici koja me podučavala ili o očaranosti ljudima i kulturom neke zemlje u koju sam putovala. Nije čudo da sam ubrzo po završetku studija putovanja, edukaciju i učenje jezika pretvorila u svoj profesionalni poziv i osnovala agenciju koja omogućuje mladima da rade baš to: studiraju i uče jezike na najljepšim destinacijama u inozemstvu. U proteklih 25 godina pomogli smo tisućama mladih da iskorače u drugačiji edukacijski krajolik od onoga u Hrvatskoj, no njihov broj je bio određen materijalnim i psiho-fizičkim limitima pojedinca ili obitelji. Sa platformom kao što je Duolingo svatko može beslatno učiti strane jezike i pritom se dobro zabaviti. Da nije riječ samo o igrici dokazuje činjenica da je ove godine oko 2.000 sveučilišta u SAD, Kanadi, Australiji, Europi i šire za upis na studij prihvaćalo Duolingo ispit kao dokaz o znanju jezika. Engleski jezik je obvezni ispit na državnoj maturi u Hrvatskoj, a organizacija polaganja tog ispita vjerojatno puno košta državnu blagajnu (točan iznos mi je nepoznat). Ako najbolja sveučilišta na svijetu poput Stanforda prihvaćaju Duolingo ispit, možemo li ga mi u Hrvatskoj prihvatiti kao maturalni ispit?
Od platformi koje omogućuju da ljudi uče jedni od drugih, fascinirana sam platformom Scratch koju je Mitch Resnick i njegov Media Lab tim na MIT-u pokrenuo 2002. godine kako bi djeca od 6 do 16 godina učila programirati na zabavan i pristupačan način. Danas na njoj možemo vidjeti 59 milijuna projekata koje je razvilo 58 milijuna programera početnika, a mjesečni broj posjeta stranici popeo se na 36 milijuna. Važnost znanja programiranja za novu generaciju u Hrvatskoj bit će jednaka važnosti znanja engleskog jezika za moju generaciju – omogućit će im siguran posao, bolju zaradu, veće mogućnosti za napredak. Biti fluentan u programskim jezicima znači postati su-kreator novih tehnologija, a ne biti samo konzument njihovih sadržaja. U Hrvatskoj je Institut za razvoj i inovativnost mladih kao najveći izvankurikularni pokret u zemlji koji uvodi STEM u odgojne i obrazovne institucija u proteklih pet godina dosegao 150.000 djece. Obzirom da u Hrvatskoj osnovnu i srednju školu pohađa oko 450.000 učenika, meni je logično da mlade trebamo potaknuti da obučavaju jedni druge kroz platforme kao što je Scratch.
Dijelite li moje mišljenje da će mladi radije učiti programirati od svojih vršnjaka nego od autoriteta?
Uloga učitelja i profesora se u novom edukacijskom krajoliku također mijenja. Umjesto predavača koji stoji pred razredom i prenosi informacije oni se pretvaraju u coacheve koji upućuju na elektronske izvore informacija, pomažu rješavati zadatke, promatraju i daju povratnu informacju i prvenstveno podučavaju vještine kao što su organizacija vremena, samostalnost, logika, kritičko razmišljanje, učenje s razumijevanjem, prepoznavanje uzoraka, kreativnost, kolaboracija. U novom edukacijskom krajoliku više nije važno dati pravi odgovor na pitanje iz povijesne čitanke već naučiti samostalno analizirati informacije i prepoznati što s njima činiti u profesionalnom svijetu i životu. A to je osim svega i priprema za profesionalnu karijeru jer će na poslu učiti od starijih kolega i podučavati mlađe, te biti cijenjeni prema svom doprinosu zajedničkom projektu. Možemo li u školama pri ocjenjivanju učenika maknuti fokus sa provjeravanja znanja pojedinca na njezin ili njegov doprinos projektnom zadatku? Hoće li se naši učitelji i profesori htjeti prilagoditi novom edukacijskom krajoliku i dodatno se educirati da bi omogućili napredak novoj generaciji ili će ometati zaokret prema budućnosti?
