Prošao si proces profesionalne orijentacije dok si bio na srednjoškolskoj razmjeni u SAD-u u trećem razredu srednje škole. Zašto si se baš tada odlučio za profesionalnu orijentaciju?

Kada sam bio na razmjeni u Americi počeo sam razmišljati o faksu. Htio sam vidjeti što me najviše zanima jer se nisam mogao odlučiti što ću dalje. Čuo sam da mi profesionalna orijentacija može pomoći da vidim kakva sam osoba, što volim ili ne volim i koja karijera bi bila prikladna za mene.

Dok si bio na srednjoškolskoj razmjeni u SAD-u, zapravo si u jednoj godini završio treći i četvrti razred srednje škole. Nismo imali takvih slučajeva, većina učenika vrati se završiti četvrti razred u matičnu srednju školu u Hrvatskoj. Nakon toga si trebao upisati Foundation program na britanskom De Montfort University, ali si normalno započeo prvu godinu studija, a zatim se preselio na preddiplomski studij inženjerstva na King’s College London na kojem si i sada. Koliko si bio svjestan svojih kompetencija i je li ti profesionalna orijentacija dala dodatan „push“?

Pa čak i da, profesionalna orijentacija mi je dala dodatan „push“. U školi sam uvijek najviše volio i bio najbolji u matematici i fizici, ali nakon što sam vidio da mi je to najjača strana, postao sam puno sigurniji u sebe. Mislim da me to, kao što kažeš, gurnulo naprijed da budem sigurniji. Postalo mi je lakše i postao sam bolji u tome. Na srednjoškolskoj razmjeni u SAD-u stavili su me u četvrti razred kako bi na kraju godine mogao ići na njihovu maturalnu zabavu iako sam u Hrvatskoj trebao pohađati treći razred srednje škole. To je jedini razlog zašto su me tada stavili u četvrti razred. Mogao sam birati predmete pa sam si izabrao dosta izbornih (eng. elective) predmeta, a od matematike i fizike sam uzeo kombinaciju trećeg i četvrtog razreda. Bilo mi je malo teško, ali sam naučio gradivo unaprijed. Kada sam se prijavljivao na Foundation year na De Montfort University imao sam dosta dobre rezultate SAT testa iz matematike i fizike. Tada su mi ponudili da odmah krenem s prvom godinom preddiplomskog studija.

Trenutno završavaš, odnosno, imaš još jednu godinu preddiplomskog studija Electronic Engineering with Management na King’s College London. Jesu li inženjerstvo i menadžment bile neke od karijernih opcija u tvojem Harrison Assesssments izvještaju?

Da, elektroničko inženjerstvo koje studiram bilo mi je najkompatibilnija karijera prema izvještaju. Čini mi se da je bila riječ o 70% podudarnosti. Za menadžment se ne sjećam točno na kojoj je poziciji bio, ali mislim da je isto bio na listi karijernih izbora. Svakako sam zadovoljan što sam upisao elektroničko inženjerstvo jer smatram da se takav smjer najviše poklapa s mojom osobnošću pa mi je to najjednostavnije za učiti i polagati ispite. Počelo me dodatno zanimati područje biznisa i financija.

Tvoji interesi prema Harrison Assesssments izvještaju bili su financije i poslovanje, elektronika, prodaja, psihologija, proizvodnja, pravo, računalni softver. Kako se interesi koje si tada imao uklapaju u tvoj život? Jesi li ih dodatno razvio ili si možda pronašao neke nove interese?

Financije i poslovanje me najviše zanimaju i u tom sektoru bih volio i raditi jednog dana. Elektroniku volim manje nego prije. Kao mali sam bio lud za tehnologijom. Stalno sam proučavao što je novo i bolje, sad je to u nešto manjoj mjeri. Čak bih volio u budućnosti imati tehnološku tvrtku pa da se moji interesi za poslovanje i elektroniku spoje. Prodaju i računalne softvere bih možda stavio na dno svojih interesa. Ne znam zašto mi je prodaja uopće bila među interesima. Psihologija me jako privlači jer me zanima kako ljudi razmišljaju te kako se odvija međusobna interakcija. Zanimljiva mi je i zbog samog sebe jer onda mogu bolje razumjeti zašto se nešto događa i kako promijeniti svoja ponašanja. Proizvodnja je isto tu povezana s elektronikom, ali i ostalim područjima – fascinantno mi je proučavati kako se proizvode auti, kuće, računala i slično. Taj aspekt više vidim kao hobi u slobodno vrijeme kroz koji učim kako se nešto proizvodi. Isto tako, pravo bih tu povezao s poslovanjem jer me zanima kako svaka država ima svoje zakone i pravila. Jako mi je zanimljivo kako se mogu naći rupe u tim pravilima i postići nešto drukčije – slično mojoj situaciji s preskakanjem razreda.

Prema izvještaju, prilično često preuzimaš inicijativu, donekle si samomotiviran i preferiraš izazovan posao. Koliko ti to pomaže trenutno? Recimo, izvan svega što moraš, da li se dodatno razvijaš?

Svakako jer uz faks idem na coaching, učlanio sam se u studentske klubove – jedan za biznis i drugi za formulu 1. Cijeli život sam trenirao sportove. Trenutno ne treniram jer na faksu postoji jedan veslački tim koji je preslab i drugi koji je na razini na kojoj ja sada nisam spreman biti pa mi nijedan ne odgovara. Ne postoji tim koji je u sredini pa sam odlučio da ću nastaviti sam trenirati, a onda ću se možda kasnije pridružiti veslačkom timu. Tako da da, rekao bih da uvijek sam započnem nešto i dajem si neke nove zadatke da nešto naučim.

Koliko ti je bilo važno tumačenje rezultata koje si prošao s BHV direktoricom i certificiranim Harrison Assesssments karijernim trenerom, Gordanom Kolenko?

Definitivno je Gordana igrala veliku ulogu. Neke stvari bi možda, da sam dublje o tome počeo razmišljati, našao sam, ali mi je tumačenje pomoglo, usmjerilo me i olakšalo mi je izbor.

Jesu li tvoji roditelji bili prisutni na tumačenju rezultata? Koliko ti je značio njihov poticaj na profesionalnu orijentaciju?

Jesu, mama me zapravo i potaknula da prođem Harrison Assesssments. Na tom tumačenju su bili i mama i tata da čuju. Da mogu birati, sada bih vjerojatno rekao ne, ali tada mi je to bilo okej. Puno mi je značio njihov poticaj jer imam dosta prijatelja koji žele studirati u inozemstvu, ali im mama i tata ne pružaju potpunu podršku. Većinom im kažu da prvo vide kako će proći mature i hoće li upasti na studij u Hrvatskoj pa da onda odustanu od ideje studija u inozemstvu. Potpora roditelja je važna jer su oni ti čije mišljenje cijenimo i financiraju ako odemo studirati van. Tako da mislim da je meni to jako puno značilo, to sam tek kasnije shvatio.

U Londonu trenutno pohađaš neku vrstu coachinga što bi značilo da i dalje radiš na sebi. Je li ti profesionalna orijentacija bila poticaj da kreneš u tom smjeru? Koliko ti je osvijestila stvari na kojima želiš raditi?

Da, zapravo tada nisam dobio posebne preporuke za rad na sebi, ali samim time što je Gordana istaknula moje dobre i loše strane i rekla da se to uvijek može mijenjati me potaknula da krenem raditi na sebi. Kasnije, kada sam saznao za coacha s kojim se sada nalazim, nije mi trebalo dugo da se odlučim na individualan rad s njim.

Kroz individualan coaching, jesi li se usmjerio na poboljšanje slabijih strana ili još više osnažuješ jake strane?

Rekao bih da sam usredotočen na slabije strane. Kada sam tamo došao, radio sam test sličan Harrison Assesssmentsu što je pružilo bolji uvid kakav sam kao osoba sada. Prema tome testu on isto bolje vidi kakva sam ja osoba i kada razgovaramo skupa dođemo do zaključaka što bi se moglo unaprijediti.

Zašto bi nekome preporučio profesionalno orijentaciju?

Smatram da puno učenika, pogotovo u trećem i četvrtom razredu, zapravo ne zna tko su i što žele. Iako, imaju osjećaj da puno puta misle da nešto žele samo zato što bi im roditelji to spominjali ili prijatelji oko njih. Mislim da ovim putem mogu vidjeti što je stvarno za njih. Pogotovo, jer imam osjećaj da u Hrvatskoj učenici pogledaju pet ili šest fakulteta koji postoje i onda između njih izaberu koji im se sviđa. Ako se odluče za profesionalnu orijentaciju, dobit će puno više ideja za izbor studija. U inozemstvu je puno više smjerova između kojih mogu birati prema onome što im leži.