Gordana Kolenko, direktorica BHV Educationa i certificirani Harrison Assessments coach, od 2016. godine vodi mlade kroz proces profesionalne orijentacije. Brojni srednjoškolci nisu sigurni koji studij i karijerni put izabrati. Profesionalno usmjeravanje posredstvom Harrison Assessments upitnika pruža im bolji uvid u njihove interese i jake strane. Uz to, svaka profesionalna orijentacija sastoji se od tumačenja rezultata. Na razgovoru o rezultatima često sudjeluju i roditelji. Koja je uloga roditelja tijekom profesionalne orijentacije i kako izgleda iskustvo profesionalne orijentacije iz perspektive roditelja pročitajte u nastavku teksta.
Renata, mislim da bi bilo zanimljivo da nam ispričaš čime se baviš. Tvoje poznavanje formalne i neformalne edukacije, pomaganje mladim ljudima da rade na sebi i coaching imali su utjecaj na tvog sina Viktora. Posvetila si se njegovom osobnom razvoju puno dublje i istančanije nego većina roditelja upravo zbog svoje profesije i znanja koje posjeduješ.
Više od 20 godina bavim se neformalnom edukacijom, u području osobnog i organizacijskog razvoja. Radim kao coach s mladima i malo manje mladima. Zanima me ljudska dobrobit i razvoj ljudi. Znanje i količina vremena koju smo Viktor i ja provodili i provodimo u razgovorima, promišljanjima i analizama kako da stvari budu još bolje ili da se riješi problem usmjereni su na to da mu pružim podršku i uputim ga da sam otvara nove horizonte. Kroz razgovore sam uvijek pokušavala vidjeti ima li tu još nešto što se negdje krije što nije tako vidljivo, a što u nekom trenutku može biti ključno u razvojnoj fazi osobe.
Koliko si znala o profesionalnoj orijentaciji prije nego što je tvoj sin prošao kroz taj cijeli proces?
Moje iskustvo profesionalne orijentacije bilo je tamo negdje krajem osnovne škole kad sam u Zavodu za zapošljavanje bila na profesionalnoj orijentaciji za sebe. To mi je ostalo u sjećanju kao jedan dugi proces jer se tamo prvo ispunjavaju testovi koji su trajali nekoliko sati. Onda se čeka da se dobiju rezultati koji služe kao podloga za daljnje odlučivanje. Rezultati koje sam ja tada dobila ukazivali su da mogu upisati bilo koju školu. Tako da, ta profesionalna orijentacija tada mi nije baš pomogla pri donošenju odluke.
Zašto si se odlučila potaknuti svog sina na profesionalno usmjeravanje?
Harrison Assessments mi je bio nešto novo. Nisam znala previše o tome. Malo sam na internetu proučila o tome i onda razgovarala s tobom. Vidjela sam da je to nešto puno drugačije u odnosu na ono što sam ja prošla kao osnovnoškolka . Odlučili smo da prođe profesionalnu orijentaciju i to se pokazalo kao jako dobar korak.
Viktor je prošao proces profesionalne orijentacije u kolovozu 2017. kada je imao 16 godina, a sada je treća godina studija ekonomije. Ono čega se sjećam kada gledam njegove izvještaje jest da je on već tada bio u ravnoteži. Imao je zdravo samopouzdanje – bio je svjestan svojih kvaliteta i siguran u svoje mišljenje, ali otvoren za mišljenja drugih ljudi. Uz to, bio je pun ideja, vrlo analitičan i odlično povezan sa samim sobom. Iako je tada još bio u raljama puberteta, bio je veoma promišljen i poštivao je pravila. U školi je imao brojne predmete koji ga nisu zanimali, ali bio je samostalan i uporan da završi srednju školu. Cijelo je vrijeme čekao kad će završiti srednju školu kako bi se konačno mogao početi baviti onime što ga zanima. Sigurna sam da se Viktor u međuvremenu unaprijedio i da još više ili na svjesniji način koristi te svoje jake strane.
Viktoru su izuzetno važni međuljudski odnosi. Odnosi u kojima postoji obostrano poštivanje su oni koje traži i njeguje. Moglo bi se reći da mu je važno da u međuljudskim odnosima osjeća da je toj drugoj strani stalo do njega jer on ni ne ulazi u odnose ako i njemu nije stalo. Vrlo često kroz formalno obrazovanje, pogotovo sad kroz državni fakultet gdje je to jako prisutno, nema tog međusobnog uvažavanja. Studenti su više dio kvote, a ne mladi ljudi koje je još uvijek važno usmjeravati. Nema tih odnosa u kojima će se on onda dati jer ako on osjeti, a on je jako intuitivan i emocionalan, da netko samo „odrađuje stvar“, on gubi interes za taj odnos. Vjerojatno kad bi naišao na nekog profesora kojemu je stalo, Viktor bi i nuklearnu fiziku završio zbog tog dobrog odnosa. Kad takvog odnosa nema, on se ugasi, više ga ne zanima i naravno da kroz formalno obrazovanje, iako izvršava svoje obveze, za njega tu nema razvojnog aspekta.
Je li našao takav odnos u neformalnom obrazovanju?
Da, definitivno je našao takav odnos u neformalnom obrazovanju. Sada je treća godina preddiplomskog studija i već je završio majstorski stupanj NLP-a. Zadnje dvije godine bavi se NLP-om gdje ima izvrsnog trenera. Viktoru u NLP-u naglasak nije na savladavanju gradiva zbog neke ocjene ili diplome. Ono što nauči na toj edukaciji, to primjenjuje i živi. Dakle, to već polako ide u njegove nesvjesne kompetencije što je ideal edukacije.
Isto tako, drugi kanal kroz koji se puni takvim odnosima u neformalnom obrazovanju je japanski jezik. Ima jedan na jedan lekcije s učiteljicom japanskog jezika. Takav žar za učenjem kod njega od vrtića nisam vidjela. Na primjer, on svakodnevno barem pola sata ponavlja lekcije ili čita vijesti na japanskom ili na neki treći način boravi u japanskom jeziku i kulturi Japana. To je ono što je dobro, on je dovoljno otvoren da prolazi raznorazne stvari u neformalnoj edukaciji. Na taj način pokušava izbalansirati ono što mora odraditi u formalnom obrazovanju i ono što njemu treba kroz neformalno obrazovanje.
Između drugog i trećeg razreda, kada je Viktor popunjavao Harrison Assessments, njegovi interesi bili su psihologija i entertainment – šoubiznis, svijet zabave. Nisu ga interesirale mnoge stvari; kompjuterski softver i hardver, biologija, proizvodnja, fizika, sport, životinje. Iako je jedna od karijera kojoj je on težio i koja je bila visoko podobna za njega bila filmska režija i filmska produkcija, on ipak nije izabrao to studirati. Što je utjecalo na njegov izbor studija? U kojim se predmetima nalazi i što planira dalje?
Splet životnih okolnosti je doveo do toga da nije krenuo tim formalnim putem režije i filma. S druge strane, iako nije krenuo tim putem formalno u Hrvatskoj koji mu se otvorio kao karijerni izbor, on je u slobodno vrijeme posvećen filmu, režiji i montaži. Svake godine pohađa Školu medijske kulture Dr. Ante Peterlić u Varaždinu gdje kreira filmove. Isto tako, s dvjema kolegicama je napravio film za jedno međunarodno natjecanje za koji su osvojili i nagradu. Barem dva do tri sata dnevno proučava, radi i istražuje o filmu. Vjerujem da će film i dalje biti njegovo područje razvoja i interesa. U ovom trenutku fokus je da završi i formalno obrazovanje.
Viktorov film za natjecanje Shoot by Youth 2021
Meni je zapravo fenomenalno ovo što čujem i što nas je i Dan Harrison osobno podučavao – kad nam je nešto strast, tako visoki interes i imamo sva potrebna ponašanja koja ukazuju da ćemo biti uspješni u tom zanimanju, nas neće ništa spriječiti da se mi time bavimo.
Ono što Viktor isto ima je, ne samo posvećenost, nego u najboljem smislu tvrdoglava upornost. Ovo je proljeće volontirao kao asistent montaže u izradi jednog igranog filma tu u Hrvatskoj. Uložio je sate i sate dnevnog i noćnog rada da bi stigao rokove. Dakle, to je područje u kojem on sebe vidi i u kojem se on dobro osjeća. S druge strane, on je još izuzetno mlad. Sigurna sam i uvjerena sam da će Viktor do prve trećine života odrediti u kojem smjeru dalje želi ići, a u međuvremenu vrijedno prikuplja iskustvo, znanje, razne vještine i radi puno u području filma koje ga zanima. Jednostavno će se dogoditi da će tolika količina truda i rada rezultirati da će mu se vrata otvoriti.
Kad se tolika energija i ljubav u nešto usmjeri, to daje rezultate. Možda to neće biti formalni rezultati u smislu neke diplome, ali će biti u smislu da će on uživati u onome što radi.
]Slažem se. Tada mu je optimizam bio dosta nisko. Kako je on sada? Da li on sada ima više vjere u tu budućnost?
Je, i ja bih rekla da je ključni trenutak u porastu tog optimizma trud i rad koji je uložio u području filma. On sam za sebe vidi koliko raste. Sa svakim novim osvojenim korakom i optimizam u njemu raste jer raste njegova unutarnja snaga, a kad je čovjek snažan onda ima i optimizam.
Imam dojam da smo s Harrison Assessments profesionalnom orijentacijom kod Viktora napravili dobru stvar. Uistinu smo napravili usmjeravanje koje je on trebao sa svojih 16 godina da bi danas s 22 bio tu gdje je.
Zato mislim da je drugi, treći i četvrti razred srednje škole jako dobar trenutak da to mlado biće prođe takvo testiranje. Oni u toj dobi još ne znaju kako bi neke svoje karakteristike nazvali, a kamoli da su u miru s njima. Takvo im testiranje pomaže da se usmjere introspektivno i u proces prihvaćanja sebe sa svim svojim kvalitetama. Nažalost, u našem društvu ne razgovara se o ljudskim kvalitetama. Ne razgovara se o razvoju osobe. Ne razgovara se o tome koji su to potencijali, gdje su tu sve područja napredovanja, a pogotovo se to ne radi s mladim ljudima. Tako da mislim da je Viktoru to došlo u jako dobrom trenutku i da mu je profesionalna orijentacija na neki način bila jedno lansiranje u orbitu, a da on zna u koju je to orbitu lansiran.[
Je li tebi kao majci bilo korisno to što je tumačenje izvještaja bilo s roditeljem i djetetom istovremeno? Je li to bila podloga za neke vaše dublje razgovore kasnije?
Mislim da je važno to što si, prije samog tumačenja izvještaja, pitala Viktora da li je njemu u redu da na tom razgovoru budemo oboje. Imao je mogućnost odabrati da bude sam. Međutim, na temelju toga kakav je naš odnos, skupa smo poslušali. Meni je bilo posebno važno pratiti njegove reakcije i vidjeti kako on tvoje informacije o sebi doživljava. To je bila uputa ili signal na što obratiti pažnju u razgovoru. Sad se možda ne sjećam točno svega, ali kad si spomenula da može uspjeti u segmentu filma i zabave, njegovo držanje i lice bili su upitni. Bio mi je to signal da mu trebam dati još malo dodatne podrške kako bi se ta ideja što bolje u njemu usidrila i kako bi to polako jačalo.
Na tumačenjima izvještaja neki roditelji ostanu iznenađeni jer po prvi put čuju svoje dijete kako objašnjavaju tko su oni i kako doživljavaju svijet. Imaš li možda savjet za roditelje kako da pristupe i najbolje iskoriste vrijeme tumačenja izvještaja, ali i kasnije kako da razgovaraju sa svojom djecom?
Sasvim je prirodno i normalno da svaki roditelj za svoje dijete ima određene želje, snove i htijenja. To ne znači da su te želje, snovi i htijenja identični djetetovima. To su vrlo ozbiljne teme o kojima se ne može u 2-3 minute dnevno porazgovarati. Uz to, pitanje je da li s jedne strane postoji to vrijeme i energija, a s druge strane da li je netko u ulozi mame ili tate spreman malo otpustiti svoju ideju i prihvatiti ideju djeteta. Uvijek tu postoji taj famozni institut pogreške. Iz nekog razloga pogreška se smatra skoro pa smrtnim grijehom, a nije nešto što nam pokazuje da tu postoji područje za razvoj. Harrison Assessments je definitivno podloga za razgovor roditelja i djeteta jer će dijete dobiti informacije o sebi s kojima možda i ne zna što bi. Pitanje je koliko smo mi kao roditelji spremni i polako prihvatiti činjenicu da su s tih 18 godina naša djeca i formalno izjednačena pred zakonom i društvom s nama.
Unutar roditelja je tu ključni trenutak da prepozna, prihvati i suodgovorno s djetetom donese odluku. Ako već djetetu možda nisu spremni u potpunosti prepustiti izbor, savjetujem da nekako zajednički definiraju sljedeći korak prema fakultetu ili idućoj etapi života. Razgovor i podrška koju ovim testiranjem roditelji, zajedno s tobom, mogu pružiti svom djetetu ključni su za zdrav i svrsishodan budući život onih koji su nam najvažniji.
