Danas vam donosimo pismo naše polaznice Mie, koja je u rujnu 2019. godine započela svoj studij u glavnom gradu Danske Copenhagenu na istoimenoj Copenhagen Business Academy. Koliko je Mii bilo lakše s obzirom da ju je u Danskoj čekala sestra Laura koja je svoj studij započela dvije godine ranije, ali na studiju arhitekture pri Copenhagen School of Design and Technology, saznajte u nastavku.
Zovem se Mia Kovačević. Rođena sam u gradu Rijeci davne 2001. i imam 19 godina. Završila sam Osnovnu školu Eugena Kumičića, a onda upisala i završila Prvu riječku hrvatsku gimnaziju (opći smjer). Trenutno živim u Copenhagenu i studiram AP Degree – Marketing Management na Copenhagen Business Academy.
Kako sam se odlučila na studij u Danskoj?
Moja starija sestra Laura bila je glavna tema profesora naše srednje škole, riječima hvale i pitanjima zamarali su me iz dana u dan pitajući me što ja planiram sa skorijom budućnosti. Da vam bude iskrena, ja nisam znala što bih sama od sebe…Tek sredinom prvog polugodišta 4. razreda, počela sam razmišljati o svojoj budućnosti, što i tko želim biti, gdje i kako. Mama mi je, poput profesora, neumorno spominjala studij u Danskoj te Lauru koja studira i uživa “gore”. Sve me više i više zanimala ta tajanstvena Danska, kakvi su ljudi, kakav je fakultet i mnoga druga pitanja koja vjerojatno muče svakog tko čita ovo. I tako… započela su duga istraživanja s kojima sam zaokružila svoju konačnu odluku: Idem u Dansku! Bilo je tu dosta papirologije i dokumenata, uloženog novca i znanja, ali na kraju se sve isplatilo. Naravno, ne bih bila tu gdje jesam sada, da nije bilo mojih divnih roditelja: Vanje i Dejana.
Putovanje na studij u Dansku
Dana 21.08.2019. sjela sam na avion s jednosmjernom kartom za Copenhagen. Toliko uzbuđena, svjesna prilika koje me čekaju otvorenih ruku. Dva sata kasnije, slijećem i započinjem pisati potpuno novu stranicu života. Početak, kao i svaki, nije bio najlakši. Susretanje s informacijama koje definitivno nisam mogla naštrebati iz knjiga te pojmovima koje nam starci ne spominju već rješavaju sami jer znaju da ih nećemo shvatiti ni da nam nacrtaju (porezni postotak, kreditna kartica, mjesto obitavanja, prava inozemnog građana…). No, u ovom slučaju imala sam grupu Hrvata s kojima sam uspješno prošla spomenute početke, iako možete zamisliti kako je to izgledalo, blind leading the blind… Ali, vidite gdje smo sada, živi, sretni, ponekad gladni 😉.
Dolazak u novi dom u Danskoj
Laura se preselila u Copenhagen na ljeto 2017. godine. Iznajmila je studio apartman u studentskom domu Provstehuset (2 sobe, WC, kuhinja), koji je dijelila s dva cimera. Provstehuset dorm nalazi se u Nordvestu (15 minuta vožnje javnim prijevozom od centra), lijepo uređen, čist i velik (apartmani, common room, teretana, laundry room, velika vanjska terasa). Prvih 6. mjeseci danskog života provela sam živeći s cimericom iz Rijeke i cimerom iz Latvije. Dana 3.2.2020. Laura je došla u stan živjeti sa mnom, a sa sobom je dovela i novu cimericu iz Samobora. Evo, živimo zajedno već 3 mjeseca, preuredile smo stan po našim preferencama i uživamo. Moj prvotni razlog inozemnog studiranja bio je drugačiji pristup učenju. Danska je veoma razvijena zemlja, pogotovo u području školovanja. Fakultet na kojem studiram je napredan, kreativan i inovativan, počevši od profesora s kojima imamo totalno prijateljski odnos (moramo ih zvati imenom iako ja i dalje nisam na to navikla pa ih zovem: “Teacher!”), do strukture nastave i rada. Radimo u grupama s kolegama iz razreda, smišljamo i kreiramo novitete na temelju stvarnih životnih primjera (tvrtki, produkata, usluga…). U startu mi je teško bilo priviknuti se da ne dobijemo određeni zadatak sa smjernicama, kao u školama u Hrvatskoj, no u razgovoru s kolegama i profesorima shvatila sam da je sistem baziran na osobnom radu, tvojem razumijevanju i skupljenom znanju. Rad na sebi izvanredno je bitan, nitko te neće tjerati da nešto naučiš, već se očekuje da preuzmeš incijativu i radiš na sebi tzv. “work from home”.
Studentski život u Copenhagenu
Živim u Copenhagenu devet mjeseci (and still counting). Moja dosadašnja iskustva su pozitivna, oduševljena sam gradom, ljudima, kulturom i mjestima. Pa, dajte da vam pobliže objasnim zašto! Obožavam putovati, bila sam u puno različitih zemalja i gradova. Sa sigurnošću mogu reći da mi Copenhagen ulazi u top 3 najljepša grada. Copenhagen je jednostavan, a opet toliko zanimljiv. Arhitektura grada je posebna, mješavinu moderne i stare gradnje možete vidjeti na gotovo svakoj zgradi, od centra do udaljenijih kvartova. Definitivno se moram osvrnuti na javni prijevoz (metro i bus), na njihovu redovitost i točnost dolazaka, sve je povezano i nije nikakav problem doći od jednog dijela grada do drugog, pa čak i od jedne strane poluotoka do druge (naravno ako imate pokaznu ili čak bicikl – simbol Danaca). Dućana, shopping centara, kazališta, galerija, fast food restorana, normalnih restorana (čak i hrvatskih) ima na bacanje, nadohvat su ruke u bilo kojem trenutku. Veoma se lagano snaći, a ako vam treba bilokakva pomoć, Danci su uvijek voljni pomoći. Kad smo već kod Danaca… Moj prvi dojam bio je da su zatvoreniji i hladniji od nas Balkanaca, totalno čudni u nekom pogledu. Evo jedan primjer: siječanj, kiša i hladnoća, odlazim u dućan. Na ulazu dućana Dankinja pušta jednogodišnjakinju u kolicima, odlazi u kupnju. Moje prvo pitanje je: ”Pa šta neće uzeti bebu sa sobom? Ako već to neće, pa šta neće zavezati ta kolica nekim lancem da joj ne ukradu kolica i bebu. Pardon, bebu pa tek onda kolica?”. Naravno, ostala sam s djetetom ispred dućana, malo joj se smješkala i zabavljala je, ukratko preuzela ulogu mame, iako nisam ni trebala jer je djete na to već očito naviknulo. Poanta priče, Danci nemaju strah od krađe, imaju veliko povjerenje jedni u druge i u sustav.
U školi i na Friday barovima (početkom faksa svaki petak organiziraju se Friday barovi u školama gdje se igraju beer pong i druge drinking games, ne sjecam se ni sama 😉) upoznala sam puno ljudi iz raznih zemalja, ali Danci su me se najviše dojmili. Totalno opušteni kada se povede razgovor, open-minded i zainteresirani za druge kulture.
Moji danski prijatelji proveli su nas Copenhagenom, pokazali najbolje klubove, kafiće, restorane. Uveli nas u njihovu kulturu hrane, muzike, načina odijevanja, ali najdraži mi je definitivno njihov jezik. Na prvu užas, na drugu još gore, a na treću već guglam kako izgovoriti slovo ø.
Troškovi i financije za vrijeme studija u Danskoj
A sada, jedan malo ne svima dragi dio; troškovi. Životni standard Danaca je generalno veoma visok, ali to je razumljivo jer su satnice i plaće veoma visoke. Moj prvi posao bio je u jednom tajlandskom restoranu. Radila sam kao takeaway waitress (pakirala hranu u vrećice i davala kupcima, Wolt vozačima itd.). Moja satnica bila je 110 DKK, plus tip. Na prvom danu fakulteta, jedna od profesorica napomenula je da NE radimo za satnicu manju od 100 DKK, to se u Danskoj smatra izrabljivanjem ljudi. Zamislite, pa ja sam bila na granici s ”izrabljivanjem” 😉!
Kada dođete u Dansku morate proći svakakvu papirologiju, od dobivanja papira da ste student/stanovnik Danske, stvaranje kreditne kartice na koju će vam stizati plaća i SU. E sad, SU je jako bitan dio vašeg samostalnog financijskog života. To je studentska stipendija na koju se morate prijaviti i potvrditi raznim potvrdama da studirate, živite u Danskoj, da imate legalan posao i da ste plaćeni svaki mjesec. Znam da ovo sve zvuči izuzetno naporno i teško, i jest, ali vjerujte mi da se na kraju isplati kada vam na račun sjedne 5.688,00 DKK, plus plaća….
Što se tiče cijena hrane, začudila me skora jednakost s hrvatskim cijenama. Naravno, od dućana do dućana cijene se razlikuju. Našem domu najbliži je dućan ”REMA 1000”, po cijenama je sličan hrvatskim dućanima, a i kvaliteta i raznolikost proizvoda je isto zadovoljavajuća. Restorani, fast-food lanci, kafići i klubovi su ipak skuplji, tako da za početak novog života u Danskoj ne budete impulzivni. Polako, pametno i promišljeno s novem!
Kada pogledam unatrag što mogu preporučiti svima koji razmišljaju o studiju u Danskoj?
Prošlo je 9 mjeseci od mojeg dolaska u Copenhagen. Iako Hrvatsku i Dansku dijeli 1 495 km, mogu reći da sam od Danske i Danaca dobila sigurnost i potporu koja me održala pribranom i smirenom u momentima nostalgije. Sa sigurnošću i ponosom mogu reći da sam se promijenila, od pogleda na život do prehrane i načina odijevanja. Samostalna sam, odlučujem o sebi, svojem novcu, svojim interesima i svojim postupcima. Shvaćam da sam mlada i da imam dug život pred sobom, prepun prilika, mogućnosti i novih znanja, a nije mi ni 20. Jedan dečko me pitao: ”Imaš tek 19 godina, a pogledaj što si sve postigla, pa gdje ti je kraj?” Na to ni ja ne znam odgovor, budemo vidjeli!
