Iskustvo volontiranja sa djecom u Nepalu umjesto u Indiji Nušu je zadesilo sasvim slučajno, no nije požalila ni trenutka što je odlučila otići u Nepal. U nastavku pročitajte njezino iskustvo volontiranja i pogledajte fotografije koje je pritom snimila.
Iskustvo volontiranja s klincima u Nepalu za mene je započelo sasvim slučajno. Naime, nakon 3 mjeseca priprema za volontiranje u Indiji, dva dana prije planiranog polaska u Indiji se promijenio zakon o volonterskim vizama – što je za mene značilo ili odustajanje od programa ili prebacivanje na program u Nepalu.
Odluka je bila jednostavna- da, ići ću!
Slijećem na mali aerodrom glavnog grada Nepala, Kathmandu. Zrak koji me obavija pri izlasku iz aviona je vlažan i težak, podsjeća na stvarnost ove odluke. No, umjesto straha ispunjava me uzbuđenje. Ne znam što me čeka, ali sve će biti u redu. Dodatan vjetar u leđa donijelo je usputno „tranzicijsko“ prijateljstvo s Nepalcem Budimom i Australkom Jerry. Budim nam je pokazao kako podnijeti zahtjev za visu. Taj zagrljaj koji smo podijelili na rastanku će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju.
Prvih nekoliko dana proveli smo upoznavajući se s kulturološkim aspektima Nepala.
O religiji, a usudila bi se reći i duhovnosti, koja je veliki dio života u Nepalu učili smo kroz budističke hramove i samostane; a povijesno- politički kontekst smo razaznavali kroz infrastrukturu u razvoju, koju lokalci nadomještaju svojom toplinom i pristupačnošću. Poseban doživljaj je bio posjet lokalnoj obitelji s kojom smo pripremali tradicionalnu nepalsku kuhinju i učili o povezanosti hrane, duha i tijela.
Na putu do Pokhore, mjesta u kojem smo volontirali, stali smo u malom selu Bandipur. Prizor koji nas dočekuje zaustavlja misli. Bandipur je selo na 1030 metara nadmorske visine kojeg čini glavna ulica (trg) na kojoj se sa svake strane nalaze male radnje, restorani i hotelčići te na sredini budistički hram. Na kraju trga se granaju manje blatnjave ulice sa skromnijim kućama, polja kukuruza i riže na padinama brjegova i brežuljaka koji se nižu kao stepenice do prve nizine. U šetnji kroz selo susrećemo djecu koja trče uokolo i igraju se pikulama.
Pozdravljamo se „namaste“ i oni uzvraćaju uz anđeoski osmijeh.
U Pokhori smo započeli program volontiranja.
Svakog jutra pješačimo do obližnjeg sela po jakom i već tada užeglom suncu. Na putu do škole hodamo po makadamu ili tek svježe izlijanom asfaltu za koji nam se lijepe noge. Susrećemo stanovnike, djecu, pse i krave. Provlačimo se blatnjavim putem uz rijeku i prelazimo improvizirane drvene mostove, ali sve to vrijedi za jedan pogled prema gore kojim se otkrivaju snježni i nestvarni vrhovi Himalaje.
Kroz teška, plava vrata naziru se nejasni dječji uzvici. To je znak da smo ispred škole. Ulazimo u igraonicu, pod je betonski, prozori drveni prekriveni metalnim šipkama. Smeđi okrugli pogledi uprli su se u nas. Volonteri su se razbježali po prostoriji i počeli igrati s klincima. Zatečena.
Ok, rekla sam sebi, možeš ti to-samo kreni.
Sat vremena smo se upoznavali, igrali, trčali i smijali se. Bili smo i sramežljivi i tajanstveni. Nakon igre, formirali smo krug u kojem pjevamo i plešemo, plješćemo i lupamo nogama o pod, učimo nepalsku himnu i engleske pjesmice o dijelovima tijela i o higijeni. Nakon „kruga“ peru se zubi, lice i ruke; zajedno ručamo, a nakon toga je vrijeme za počinak. To je vrijeme i kada se peru podovi i pospremaju sve igračke, volonteri odlaze na ručak i naše vrijeme u igraonici prestaje do sljedećeg dana. Nakon kratkog odmora pripremamo se za CC (conversation club) s klincima od 7- 13 godina. S njima vježbamo izgovor engleskog jezika, pomažemo im razvijati retoričke i prezentacijske vještine te se kreativno izražavamo.
Nepal je zemlja koja će golicati sve vaše podražaje, ako se dobro koncentrirate, ako se fokusirate i zastanete na trenutak u tom limbu koji se stvara oko vas, možete osjetiti kako direktno, skoro intimno komunicirate sa njome (zemljom). Zbog toga, svima koji osjećaju potrebu za pomaganjem, a pritom i upoznavanjem samog sebe kroz različite kulture- BHV Education te može usmjeriti prema cilju!
Kao dio neformalnog obrazovanja, za mene je volontiranje značilo izlazak iz „comfort zone“ i osobni razvoj, a nadam se da će kao dodatna kvalifikacija biti i dio profesionalnog razvoja.
