Kako si došao na ideju da upišeš MBA na SolBridgeu u Južnoj Koreji?

Ovo mi je drugi put u Južnoj Koreji. Prvi put sam na SolBridgeu bio 2018. godine u sklopu međunarodne studentske razmjene. Razmišljao sam da se prijavim na Erasmus, ali kako sam tijekom preddiplomskog studija bio pomalo lijen, nisam se prijavio na vrijeme. Kolegica je objavila u grupu od faksa da imamo novo partnerstvo sa sveučilištem iz Južne Koreje. Odmah sam se prijavio. Nakon toga sam razmišljao gdje bih želio upisati MBA pa sam se sjetio SolBridgea. Kako sam već bio kod njih i kako je to privatna međunarodna poslovna škola školarine su dosta skupe, ali meni su preko 90% „skinuli“ jer sam bio dobar student. Za stipendiju treba IELTS ili TOEFL. Što je veći rezultat na IELTS ili TOEFL testu engleskog jezika to se veći iznos školarine dobiva.

Rekao si da si prije studirao na Sveučilištu u Rijeci. Tamo si završio preddiplomski studij. Koje si razlike uočio između studija u Hrvatskoj i Južnoj Koreji?

Prvo, međunarodna raznolikost je puno veća u Južnoj Koreji. Čak i ovaj grad gdje sam bio, Daejeon, nije najveći grad, ali je na kampusu bilo oko 60 i nešto nacionalnosti. Suprotno tome, na faksu u Rijeci je bilo možda 7 ili 8 međunarodnih studenata (Francuska, Italija, Njemačka, Bugarska, Mađarska). Druga stvar je ocjenjivanje. Na SolBridgeu se koristi isključivo competition based grading. Ako najbolja osoba ima 95% od 100 bodova, oni će to smatrati kao 100 bodova i na temelju toga računati ocjene (A+, B..). U Rijeci je 75 bodova vrlo dobar, a 85 bodova je odlična ocjena – ocjene su unaprijed prema bodovima fiksno određene.

Azijske zemlje se u filmovima i serijama često portretira kao rigorozne kad je riječ o učenju i akademskim rezultatima. Je li tako u stvarnosti ili je to samo u filmovima i serijama? Kakav je tempo na SolBridgeu?

Što se tiče tempa u SolBridgeu, tempo nije prezahtjevan, ali se od nas očekuje da redovito pratimo nastavu i izvršavamo svoje zadatke. Zato postoji i competition based grading što sve dodatno potiče da se trude. Dok su Korejci dosta opušteni, rekao bih da su Vijetnamci i Kinezi puno više opterećeni akademskim uspjehom. Za razliku od SolBridgea, na druga javna sveučilišta poput Seoul National University koji je top 3 u Južnoj Koreji, je dosta teško upasti. Čuo sam da Korejci svoj završni ispit nazivaju high school graduation exam hell. Učenici se u srednjoj školi ubijaju u ispitima, a onda tim tempom nastavljaju i na faksu.

Kako funkcionira smještaj? Jesi li za vrijeme studija bio smješten u domu ili si tražio privatan smještaj?

Tu je opet razlika međunarodne razmjene i studiranja za stalno. Dok sam bio na razmjeni, postojalo je pravilo da se mora provesti semestar u domu, ako si samo jedan semestar na razmjeni. Što se tiče doma, imao sam cimera iz Kambodže, i stvarno je bilo odlično. Prvu noć sam upoznao 20 ljudi i ostali smo u dobrim odnosima do kraja semestra. U domu te mogu spojiti sa bilo kime i iskreno, da imam priliku opet birati i da sam unaprijed znao da će se dogoditi koronavirus, na diplomskom studiju bi isto išao u dom. Kako sam već bio u Južnoj Koreji jednom, saznao sam da ne moram u dom za vrijeme diplomskog studija. Tako da sam pronašao agente za nekretnine i našao sam si sobicu relativno blizu faksa.

Kako izgleda studentski život na SolBridgeu i jesu li Korejci društveni i otvoreni?

Korejci jesu društveni i otvoreni. Na SolBridgeu osoblje se trudilo imati omjer 70% stranaca, a 30% Korejaca. Škola je bila relativno dobro pozicionirana – blizu su nam bili kvartovi za šoping, partijanje, kafiće. Nakon škole kolege su bili otvoreni za odlaske na večeru ili u kafić. Moj diplomski studij trajao je godinu dana, a u školu su nas pustili samo na dva tjedna. Tako da većina ovoga što govorim je iz perioda kad nije bio lockdown.

Što se tiče partijanja kada si bio na razmjeni, jesi li išao van ili na izvannastavne aktivnosti?

Bilo je dvadesetak klubova: košarka, nogomet, šah, make-up i slično. Sve što možete zamisliti možete si organizirati tamo kao klub. Bili su i semestralni Club expo eventi i tamo su se ljudi upisivali u klubove. Postojalo je i studentsko vijeće koje je organiziralo 3 izleta po semestru i svako malo nas iznenadili u školi s burgerima, Pepsijem, krafnama i slično. SolBridge ima jako dobru bazu studenta koji su otvoreni i ne suzdržavaju se. Nitko nije trebao ništa organizirati, ljudi su se samoinicijativno družili.

Je li ti bilo teško prilagoditi se azijskom stilu života – hrana, kultura i način života?

Na hranu mi se teže bilo naviknuti te su nam preporučili probiotike zbog pikantne hrane, ali se svatko može prilagoditi. Jedem hranu kao što je fish cake ili korejske kobasice – sve ono što doma ne bi inače jeo. Sada sam odradio praksu i upoznao društvene norme – klanjanje nekom tko ima više godina od tebe, govoriti Vi. U restoranimatakođer postoje određena pravila ponašanja, konobari se drugačije obraćaju nego u Hrvatskoj. Npr. sa dvije ruke uzimaš ostatak novca u trgovini.

Jesi li tijekom studija imao praksu?

Na praksu nakon faksa sam se prijavio samoinicijativno. Bio sam u odjelu marketinga i prodaje za singapursku tvrtku u Južnoj Koreji. Mene su zadužili za međunarodnu prodaju i marketing jer sam bio jedini stranac, a svi drugi su jako loše pričali engleski. Slao sam e-mailove stranim klijentima, pisao izvještaje i ostale stvari koje se rade na praksi. Prisustvovao sam na nekoliko projekata da vidim kako stvari funkcioniraju. Na praksi mi je bilo super. To je bio prvi put da sam osjetio kulturnu razliku u smislu obraćanja drugim ljudima prema hijerarhiji i starosti.

Tražiš li posao u Južnoj Koreji ili se vraćaš u Hrvatsku? Kakva je perspektiva za dalje?

S obzirom da sam uzeo jednu godinu diplomskog studija, uzeo bih si i drugu, ali bi prvo malo radio i zaradio. Drugi diplomski bi mi bio iz područja održivog razvoja jer će u budućnosti biti potražnje za takvim tipom posla. Vraćam se uskoro doma, ali tvrtka u kojoj sam radio praksu mi je ponudila da budem menadžer marketinga jer ga trenutni nemaju. Plaća ne bi bila nešto ekstra, ali staviti na CV da sam bio menadžer marketinga u Južnoj Koreji i to za singapursku firmu bi bila jako dobra stvar. Ipak sam morao odbiti jer sam pričao sa šefom o svojim planovima – povratak u RH i rad od doma – to ne bi funkcioniralo za obje strane. Tako da je plan vratiti se doma i tražiti nešto po Europi mjesec ili dva, a ako ne, vratio bih se u Južnu Koreju.